Utorak 24 mart 2020 godine na RTS 1 u 18.55h emitovana je nova emisija kviza Slagalica.
Predlog knjige - Istinita prica
Sada sam otišao i kupio sebi kartu za operu Pola i Virdžinije. Razdvajanje ljubavnika uticalo je na mene do te mere da sam se rasplakao. Nekoliko žena, koje su sedele kraj mene, utešile su me rekavši da je to samo predstava i da se oko toga ne smeta; a onda su mi dali sendvič sa kobasicom. Imao sam najveće poverenje u sve i zato sam im, s najvećom otvorenošću, rekao da zapravo ne plačem o Polu i Virdžiniji, već zato što pozorište smatram svojom Virginijom i da ako se moram odvojiti od njega, Trebao bih biti podjednako nesretan kao i Paul. Gledali su u mene i činilo se da ne razumeju moje značenje. Zatim sam im rekao zašto sam došao u Kopenhagen i koliko sam tu boravio. Jedna od žena mi je, dakle, dala još, hleba i mesa, s voćem i kolačima. Sledećeg jutra uplatio sam račun i na svoju beskonačnu nevolju video sam da se celokupno moje bogatstvo sastojalo od jednog bankoa u količini od jednog dolara. Bilo je potrebno, bilo da nađem neko plovilo da me odvede kući, ili da se zaposlim sa nekim rukotvorcem. Smatrao sam da je poslednji bio mudriji od njih dvojice, jer, ako se vratim u Odense, moram se i tamo zaposliti slične vrste; pored toga, dobro sam znao da će me se ljudi tamo smejati ako se opet vratim. Bilo mi je pitanje ravnodušnosti koju sam zanatstvo zanatom naučio, - samo bih je trebao iskoristiti kako bih zadržao život u meni u Kopenhagenu. Kupio sam, dakle, novine. Među reklamama sam našao da je proizvođač kabineta želio pripravnika. Muškarac me ljubazno primio, ali rekao je da pre nego što sam vezan za njega mora da ima potvrdu i moj krsni spis iz Odensea; i da do ovog dolaska nisam mogao da se preselim u njegovu kuću i da probam kako me posao zadovoljava. U šest sati sledećeg jutra otišao sam u radionicu: tamo je bilo nekoliko putnika i dva ili tri pripravnika; ali gospodar nije došao. Upali su u veseli i prazni diskurs. Bila sam bezobrazna kao devojčica, i čim su to ubrzo primetili, nemilosrdno sam se spojila sa njom. Kasnije u toku dana, bezobrazni mlazovi mladića otišli su toliko daleko, da sam, podsećajući na scenu u fabrici, odlučno odlučio da ne ostanem ni jedan dan duže u radionici. Sišao sam, dakle, do gospodara i rekao mu da ne mogu da podnesem; pokušao je da me uteši, ali uzalud: Previše sam pogođen i požurio sam. Sada sam prošao ulicama; niko me nije poznavao; Bila sam prilično uskraćena. Tada sam se zamislio da sam u novinama u Odenseu pročitao ime jednog Italijana, Siboni, koji je bio direktor Muzičke akademije u Kopenhagenu. Svi su hvalili moj glas; možda bi mi pomogao zbog nje; ako ne, onda te večeri moram potražiti gospodara nekog broda koji će me ponovo odvesti kući. U mislima o putovanju kući postao sam još silovitiji uzbuđen i u ovom stanju patnje požurio sam u Sibonijevu kuću.
Predlog knjige - Istinita prica
Sada sam otišao i kupio sebi kartu za operu Pola i Virdžinije. Razdvajanje ljubavnika uticalo je na mene do te mere da sam se rasplakao. Nekoliko žena, koje su sedele kraj mene, utešile su me rekavši da je to samo predstava i da se oko toga ne smeta; a onda su mi dali sendvič sa kobasicom. Imao sam najveće poverenje u sve i zato sam im, s najvećom otvorenošću, rekao da zapravo ne plačem o Polu i Virdžiniji, već zato što pozorište smatram svojom Virginijom i da ako se moram odvojiti od njega, Trebao bih biti podjednako nesretan kao i Paul. Gledali su u mene i činilo se da ne razumeju moje značenje. Zatim sam im rekao zašto sam došao u Kopenhagen i koliko sam tu boravio. Jedna od žena mi je, dakle, dala još, hleba i mesa, s voćem i kolačima. Sledećeg jutra uplatio sam račun i na svoju beskonačnu nevolju video sam da se celokupno moje bogatstvo sastojalo od jednog bankoa u količini od jednog dolara. Bilo je potrebno, bilo da nađem neko plovilo da me odvede kući, ili da se zaposlim sa nekim rukotvorcem. Smatrao sam da je poslednji bio mudriji od njih dvojice, jer, ako se vratim u Odense, moram se i tamo zaposliti slične vrste; pored toga, dobro sam znao da će me se ljudi tamo smejati ako se opet vratim. Bilo mi je pitanje ravnodušnosti koju sam zanatstvo zanatom naučio, - samo bih je trebao iskoristiti kako bih zadržao život u meni u Kopenhagenu. Kupio sam, dakle, novine. Među reklamama sam našao da je proizvođač kabineta želio pripravnika. Muškarac me ljubazno primio, ali rekao je da pre nego što sam vezan za njega mora da ima potvrdu i moj krsni spis iz Odensea; i da do ovog dolaska nisam mogao da se preselim u njegovu kuću i da probam kako me posao zadovoljava. U šest sati sledećeg jutra otišao sam u radionicu: tamo je bilo nekoliko putnika i dva ili tri pripravnika; ali gospodar nije došao. Upali su u veseli i prazni diskurs. Bila sam bezobrazna kao devojčica, i čim su to ubrzo primetili, nemilosrdno sam se spojila sa njom. Kasnije u toku dana, bezobrazni mlazovi mladića otišli su toliko daleko, da sam, podsećajući na scenu u fabrici, odlučno odlučio da ne ostanem ni jedan dan duže u radionici. Sišao sam, dakle, do gospodara i rekao mu da ne mogu da podnesem; pokušao je da me uteši, ali uzalud: Previše sam pogođen i požurio sam. Sada sam prošao ulicama; niko me nije poznavao; Bila sam prilično uskraćena. Tada sam se zamislio da sam u novinama u Odenseu pročitao ime jednog Italijana, Siboni, koji je bio direktor Muzičke akademije u Kopenhagenu. Svi su hvalili moj glas; možda bi mi pomogao zbog nje; ako ne, onda te večeri moram potražiti gospodara nekog broda koji će me ponovo odvesti kući. U mislima o putovanju kući postao sam još silovitiji uzbuđen i u ovom stanju patnje požurio sam u Sibonijevu kuću.