Utorak 31 mart 2020 godine na RTS 1 u 18.55h emitovana je nova emisija kviza Slagalica.
Predlog knjige - Istinita prica
Baš na kraju pozorišne sezone, u maju 1823. godine, primio sam pismo režisera kojim sam otpušten iz škole pevanja i plesa, u pismu se dodaje i da je moje učešće u školskoj nastavi za mene ne bi moglo imati nikakve koristi, ali zato što su poželeli da mi neki od mnogih prijatelja omoguće obrazovanje, bez čega, talent nije uspeo. Osećao sam se ponovo, kao da je izbačen u širni svet bez pomoći i bez podrške. Bilo je apsolutno neophodno da napišem komad za pozorište, i to moram da prihvatim; drugog spasa nije bilo za mene. Napisao sam, dakle, tragediju koja je zasnovana na istoriji, i nazvao sam je Alfsol. Oduševio sam se prvim činom i odmah sam otišao kod danskog prevoditelja iz Shakspearea, admirala Vulffa, sada preminulog, koji me je dobronamjerno čuo kako ga čitam. Poslije godina susreo sam se sa najsrdačnijim prijemom u njegovoj porodici. U to vreme sam se predstavio i našem proslavljenom lekaru Oerstedu, a njegova kuća mi je do danas ostala simpatični dom, u koji se moje srce čvrsto vezalo i gde nalazim svoje najstarije i najneizmenjivije prijatelje. U to je vreme živeo omiljeni propovednik, seoski dekan Gutfeldt, i upravo je on najoštrije posegnuo za mojom tragedijom koja je sada završena; i napisavši pismo preporuke, poslao ga je upravnicima pozorišta. Bio sam suspendovan između nade i straha. Tokom leta trpeo sam gorku želju, ali to nikome nisam rekao, inače mnogima, čiju sam simpatiju iskusio, pomogao bih mi koliko sam mogao. Lažna sramota me sprečila da priznam šta sam pretrpeo. Ipak je sreća ispunila moje srce. Tada sam prvi put pročitao dela Valtera Scotta. Otvorio mi se novi svet: zaboravio sam stvarnost i dao kružnoj biblioteci ono što je trebalo da mi pruži večeru.
Predlog knjige - Istinita prica
Baš na kraju pozorišne sezone, u maju 1823. godine, primio sam pismo režisera kojim sam otpušten iz škole pevanja i plesa, u pismu se dodaje i da je moje učešće u školskoj nastavi za mene ne bi moglo imati nikakve koristi, ali zato što su poželeli da mi neki od mnogih prijatelja omoguće obrazovanje, bez čega, talent nije uspeo. Osećao sam se ponovo, kao da je izbačen u širni svet bez pomoći i bez podrške. Bilo je apsolutno neophodno da napišem komad za pozorište, i to moram da prihvatim; drugog spasa nije bilo za mene. Napisao sam, dakle, tragediju koja je zasnovana na istoriji, i nazvao sam je Alfsol. Oduševio sam se prvim činom i odmah sam otišao kod danskog prevoditelja iz Shakspearea, admirala Vulffa, sada preminulog, koji me je dobronamjerno čuo kako ga čitam. Poslije godina susreo sam se sa najsrdačnijim prijemom u njegovoj porodici. U to vreme sam se predstavio i našem proslavljenom lekaru Oerstedu, a njegova kuća mi je do danas ostala simpatični dom, u koji se moje srce čvrsto vezalo i gde nalazim svoje najstarije i najneizmenjivije prijatelje. U to je vreme živeo omiljeni propovednik, seoski dekan Gutfeldt, i upravo je on najoštrije posegnuo za mojom tragedijom koja je sada završena; i napisavši pismo preporuke, poslao ga je upravnicima pozorišta. Bio sam suspendovan između nade i straha. Tokom leta trpeo sam gorku želju, ali to nikome nisam rekao, inače mnogima, čiju sam simpatiju iskusio, pomogao bih mi koliko sam mogao. Lažna sramota me sprečila da priznam šta sam pretrpeo. Ipak je sreća ispunila moje srce. Tada sam prvi put pročitao dela Valtera Scotta. Otvorio mi se novi svet: zaboravio sam stvarnost i dao kružnoj biblioteci ono što je trebalo da mi pruži večeru.