U Petak 20 mart 2020 godine na televiziji Happy u 21h,emitovana je nova epizoda kviza Soba srece.
Predlog knjige - Istinita prica
Moja majka je rekla da me moraju potvrditi kako bih mogao da budem naučen u trgovini krojača i tako uraditi nešto racionalno. Volila me je svim srcem, ali nije razumela moje nagone i moja nastojanja, niti zaista u to vreme nisam to činila ja. Ljudi o njoj uvek su govorili protiv mojih čudnih načina i naterali me na ismevanje. Pripadali smo župi Svetog Knuda, a kandidati za potvrdu mogli su ili upisati svoje ime sa župom ili kapelanom. Deca takozvanih superiornih porodica i učenici gimnazije išli su do prvog, a deca siromašnih u drugi. Ja sam se, međutim, najavio kao kandidat za vladu, koji je bio dužan da me primi, iako je otkrio ispraznost kad sam se svrstao među svoje katehiste, gde sam, iako zauzimam najniže mesto, još uvek iznad onih koji su bili pod starateljstvom kapelana. Nadam se, međutim, da me nije sama taština izneverila. Imao sam neku vrstu straha od jadnih dečaka, koji su mi se smejali, i uvek sam osećao da je to privlačenje prema učenicima gimnazije, koga sam smatrao daleko boljim od ostalih dečaka. Kad sam ih video kako igraju u dvorištu crkve, stao bih ispred ograde i voleo da budem, ali među srećnicima - ne zbog igre, već zbog mnogih knjiga koje su imali, i zbog šta bi oni mogli postati u svetu. S vrlinom bih, dakle, trebao biti u mogućnosti da se s njima sastanem i budem kao oni; ali ni sada se ne sećam ni jednog, pa bi malo snošaja bilo sa mnom. Svakodnevno sam imao osećaj da sam se ubacio tamo gde su ljudi mislili da ne pripadam. Međutim, bila je jedna mlada devojka i jedna koja je smatrana previsokim činom, a koju ću posle navesti; uvek me je blago i ljubazno gledala, pa čak mi je i jednom rodila. Vratio sam se kući pun sreće jer je bilo jedno biće koje me nije previdjelo i odvratilo. Stara ženska krojačica preobrazila je sjajni kaput moga pokojnog oca u odijelo za potvrdu; nikad ranije nisam nosio tako dobar kaput. Takođe sam prvi put u životu imala par čizama. Moje oduševljenje bilo je izuzetno veliko; moj jedini strah bio je da ih svi neće videti, i zato sam ih nacrtao preko pantalona i tako marširao kroz crkvu. Čizme su škripale i to me je iznutra obradovalo, jer će tako sabor čuti da su nove. Moja cela pobožnost bila je uznemirena; Bio sam svestan toga i izazvao mi je grozan grižnju svesti da moje misli moraju biti jednako s mojim novim čizmama kao i sa Bogom. Iskreno sam ga molio od srca da mi oprosti, a onda sam ponovo razmislio o svojim novim čizmama.
Predlog knjige - Istinita prica
Moja majka je rekla da me moraju potvrditi kako bih mogao da budem naučen u trgovini krojača i tako uraditi nešto racionalno. Volila me je svim srcem, ali nije razumela moje nagone i moja nastojanja, niti zaista u to vreme nisam to činila ja. Ljudi o njoj uvek su govorili protiv mojih čudnih načina i naterali me na ismevanje. Pripadali smo župi Svetog Knuda, a kandidati za potvrdu mogli su ili upisati svoje ime sa župom ili kapelanom. Deca takozvanih superiornih porodica i učenici gimnazije išli su do prvog, a deca siromašnih u drugi. Ja sam se, međutim, najavio kao kandidat za vladu, koji je bio dužan da me primi, iako je otkrio ispraznost kad sam se svrstao među svoje katehiste, gde sam, iako zauzimam najniže mesto, još uvek iznad onih koji su bili pod starateljstvom kapelana. Nadam se, međutim, da me nije sama taština izneverila. Imao sam neku vrstu straha od jadnih dečaka, koji su mi se smejali, i uvek sam osećao da je to privlačenje prema učenicima gimnazije, koga sam smatrao daleko boljim od ostalih dečaka. Kad sam ih video kako igraju u dvorištu crkve, stao bih ispred ograde i voleo da budem, ali među srećnicima - ne zbog igre, već zbog mnogih knjiga koje su imali, i zbog šta bi oni mogli postati u svetu. S vrlinom bih, dakle, trebao biti u mogućnosti da se s njima sastanem i budem kao oni; ali ni sada se ne sećam ni jednog, pa bi malo snošaja bilo sa mnom. Svakodnevno sam imao osećaj da sam se ubacio tamo gde su ljudi mislili da ne pripadam. Međutim, bila je jedna mlada devojka i jedna koja je smatrana previsokim činom, a koju ću posle navesti; uvek me je blago i ljubazno gledala, pa čak mi je i jednom rodila. Vratio sam se kući pun sreće jer je bilo jedno biće koje me nije previdjelo i odvratilo. Stara ženska krojačica preobrazila je sjajni kaput moga pokojnog oca u odijelo za potvrdu; nikad ranije nisam nosio tako dobar kaput. Takođe sam prvi put u životu imala par čizama. Moje oduševljenje bilo je izuzetno veliko; moj jedini strah bio je da ih svi neće videti, i zato sam ih nacrtao preko pantalona i tako marširao kroz crkvu. Čizme su škripale i to me je iznutra obradovalo, jer će tako sabor čuti da su nove. Moja cela pobožnost bila je uznemirena; Bio sam svestan toga i izazvao mi je grozan grižnju svesti da moje misli moraju biti jednako s mojim novim čizmama kao i sa Bogom. Iskreno sam ga molio od srca da mi oprosti, a onda sam ponovo razmislio o svojim novim čizmama.