Cetvrtak 30.april 2020 godine na RTS 1 u 18.55h emitovana je nova emisija kviza Slagalica.
Predlog knjige - Istinita prica
Slabost je ljudi koji žive u mojoj zemlji, što obično, kada su u inostranstvu, tokom boravka u velikim gradovima, gotovo isključivo žive zajedno u društvu; moraju večerati zajedno, sresti se u pozorištu i videti sve lavove tog mesta u društvu. Pisma čitaju jedno drugo; vijesti o kući se primaju i razgovaraju, i napokon jedva znaju da li su u stranoj zemlji ili svojoj. Ustupio sam istu slabost u Parizu; i ostavivši ga, dakle, određen mesec dana da se ukrcam na neko tiho mesto u Švajcarskoj i živim samo među Francuzima, kako bih bio primoran da govorim njihov jezik, što je meni bilo neophodno u najvišem stepenu. U malom gradu Lodiju, u dolini planina Jura, gde je sneg padao u avgustu, a oblaci lebdili ispod nas, primila me je ljubazna porodica bogatog časovnika. Nisu čuli ni reč o plaćanju. Živeo sam među njima i njihovim prijateljima kao rodbina, i kada smo razdvojili decu, plakali smo. Bili smo prijatelji, iako nisam mogao da razumem njihovu patois; vikali su mi glasno u uho, jer su me zamišljali da moram biti gluh, jer ih nisam mogao razumeti. Uveče, u tom povišenom kraju, bilo je spokoja i tišine u prirodi, a zvuk večernjih zvona uzdizao se s francuske granice. Na udaljenosti od grada, stajala je samotna kuća, obojena u belo i čisto; pri spuštanju kroz dve podrume čuo se šum mlinova i brza voda reke koja je ovde tekla skrivena od sveta. Često sam posećivao ovo mesto u svojim samotnim bedemima, a ovde sam završio svoju pesmu „Agnete i Mermana“, koju sam započeo u Parizu.
Predlog knjige - Istinita prica
Slabost je ljudi koji žive u mojoj zemlji, što obično, kada su u inostranstvu, tokom boravka u velikim gradovima, gotovo isključivo žive zajedno u društvu; moraju večerati zajedno, sresti se u pozorištu i videti sve lavove tog mesta u društvu. Pisma čitaju jedno drugo; vijesti o kući se primaju i razgovaraju, i napokon jedva znaju da li su u stranoj zemlji ili svojoj. Ustupio sam istu slabost u Parizu; i ostavivši ga, dakle, određen mesec dana da se ukrcam na neko tiho mesto u Švajcarskoj i živim samo među Francuzima, kako bih bio primoran da govorim njihov jezik, što je meni bilo neophodno u najvišem stepenu. U malom gradu Lodiju, u dolini planina Jura, gde je sneg padao u avgustu, a oblaci lebdili ispod nas, primila me je ljubazna porodica bogatog časovnika. Nisu čuli ni reč o plaćanju. Živeo sam među njima i njihovim prijateljima kao rodbina, i kada smo razdvojili decu, plakali smo. Bili smo prijatelji, iako nisam mogao da razumem njihovu patois; vikali su mi glasno u uho, jer su me zamišljali da moram biti gluh, jer ih nisam mogao razumeti. Uveče, u tom povišenom kraju, bilo je spokoja i tišine u prirodi, a zvuk večernjih zvona uzdizao se s francuske granice. Na udaljenosti od grada, stajala je samotna kuća, obojena u belo i čisto; pri spuštanju kroz dve podrume čuo se šum mlinova i brza voda reke koja je ovde tekla skrivena od sveta. Često sam posećivao ovo mesto u svojim samotnim bedemima, a ovde sam završio svoju pesmu „Agnete i Mermana“, koju sam započeo u Parizu.